Murska dekla je vila, duh vode i bilja, lijep oblak, zvijezda repatica duše umrle djevojke ili djevojke izuzetna glasa. Rađa se u proljeće iz mrazovčeva soka, jasenova cvjeta i rose. Aktivna je u podne, sumrak ili pred zoru te na Filiplje, Ivandan i Dušni dan.
Visoka je, plavooka, zagasite puti, s kopitima ili papcima umjesto nogu te besmrtna, lijepa snažna, brza, vragolasta, plemenita i osvetoljubiva.
Dugu haljinu kiti mahovinom i lišćem, pa miriše na plijesan, jaše kozu, jelena ili konja, naoružana je zmijom, munjom ili hladnim oružjem…
Glasa se tako da poziva ljude koje sretne da ju slijede. Ako se zaputite za njom odvest će vas prema rijeci i u njoj utopiti. Njena čarolija prestaje jedino ako počnete moliti ili psovati. Tada ona odlazi od kuda je došla, a čarolija prestaje.
Murska dekla najbliže je povezana s krajolikom u kojem živimo. Rijeka, magla, šumarak, obala, mnogobrojni utopljenici bili su dio svakodnevnice Međimuraca.
Mursku deklu upoznajemo u Žabniku, najsjevernijoj točci Hrvatske. Uz Mlinarski put i jedini očuvani Mlin na Muri, tuda prolazi „labirint energije“ i „labirint ljubavi“ – spiralne stazice ograđene „murskim“ kamenom, a svima koji njima prođu vraćaju izgubljenu energiju i snagu.
